Andreas Krieger rođen je 1965. kao Heidi Krieger. Svoju karijeru u vrhunskom sportu započela je sa 14 godina. Niti dvije godine nakon toga Heidi od svojeg trenera dobiva, dodatno uz svoje vitaminske tablete, takozvana „pomoćna” sredstva. Imala je povjerenja u njega.

Heidina snaga se razvijala, a njezina dostignuća bila su sve bolja. 1986. godine Heidi je dobitnica zlatne medalje na EP u lakoj atletici u Stuttgartu, u bacanju kugle za žene. Kugla je odletjela na 21,10 metara.

U dobi od 26 godina Heidi završava svoju vrhunsku sportsku karijeru, jer je njezino tijelo potpuno razoreno treninzima potpomognutim dopingom.

Od Heidi Krieger 1997. godine definitivno postaje Andreas Krieger. Odluka da nastavak svog života provede kao muškarac spašava mu život.

Heike Knechtel, rođena 1963., sa 13 godina pohađala je Školu za djecu i mladež (KJS) sportskog kluba SC DHfK Leipzig. Karijeru je započela u lakoj atletici kao srednjeprugašica. No, već nakon dvije godine Knechtel su otamo izbacili. Najprije je vjerovala kako nije bila žrtva zloupotrebe dopinga.

Poslije je Heike završila svoj magisterij iz Odgojnih i socijalnih znanosti o ponašanju. No, njezin životni put bio je trnovit. Heike Knechtel je morala više puta na operaciju. Godine 2003. saznala je da ima rak dojke.

Tek nakon što je u kolovozu 2014. godine dobila otkaz na radnom mjestu kao poslovoditeljica u jednom socijalnom savjetovališnom centru zbog „potpune nesposobnosti za rad”, Heike je postalo jasno da je i ona bila žrtva prisilnog dopinga u DDR-u.

Knechtel se prisjeća uzimanja anaboličkih steroida u dobi između svoje 13. i 15. godine, koje joj je davao njezin trener. O uzimanju takozvanih vitaminskih tableta morale su ispunjavati i tablice.

Heikeina teška oboljenja liječnici su uredno potvrđivali – ona je priznata žrtva dopinga. Danas je Knechtel članica udruge za pomoć žrtvama dopinga i povjerenica za prevenciju dopinga u DOH e.V..

Dagmar Kersten, rođena 1970. Zbog njenog otkrivenog talenta za gimnastiku, u dobi od 9 godina delegirana je u Berlin na sportski internat za djecu i mladež. Njezine sposobnosti razvijale su se ubrzano pa je već sa 15 godina počela sudjelovati na europskim i svjetskim prvenstvima.

Uslijed izloženosti ekstremnim opterećenjima u ritmičkoj gimnastici te zbog djelovanja poticajnih sredstava zadobila je teška oštećenja kralježnice. Dagmar je bila primorana pauzirati godinu dana zbog postojanja opasnosti da ostane trajno nepokretna.

Još za vrijeme svojeg comebacka ponovno se teško ozlijedila što ju je onemogućilo da sudjeluje na SP 1987. godine.

Za sudjelovanje na Olimpijadi 1988. godine Dagmar je, u suradnji s trenerima i liječnicima, bila osposobljena za natjecanje pomoću injekcija.

1988. godine te nakon razilaženja s trenerima i sportskim dužnosnicima, Dagmar je završila svoju profesionalnu karijeru.

IU tijeku suđenja protiv plivača i prilikom jednog posjeta policije zbog izjave o

zloupotrebi dopinga, Dagmar je tek nakon osobno provedenih opsežnih istraživanja postalo jasno kako je tijekom svoje aktivne karijere bila masivno dopingirana.

Danas Dagmar vodi školu za borilačke vještine i ritmičku gimnastiku, čini djecu jakima te se angažira u prevenciji dopinga i nasilja.

Ute Winter rođena je godinu dana nakon izgradnje Željezne ograde. S pet godina naučila je plivati, a 1973. godine bila je primljena u Školu za djecu i mladež u Magdeburgu. To je bila njezina dugogodišnja želja. Od sedam sati ujutro ona bi plivala beskonačno duge staze. A onda – Ute Winter ima jedanaest godina – pred njom se na rubu bazena najednom našla čaša s „vitaminskim” tabletama. „Osjećala sam poglede trenera dok bismo gutali te tablete.” I to neprestano poticanje. Ute postaje sve bolja, a uspjesi su zaredali. Sa 14 godina pripada II. skupini najuspješnijih mladih atletičarki, no njezina skupina u

kojoj trenira sastoji se još samo od 4 djevojčice. 1977. godina biva nominirana u Olimpijski kadar. Tada se pored već poznatih sredstava pojavljuju nove, plave tablete. Program treniranja upotpunjuje se anabolikom. Njezini mišići rastu, a ramena, ruke i vrat bivaju joj sve moćniji. Uti vlastito tijelo sve više postaje strano.

Započinje s izgladnjivanjem, no umjesto da mršavi, ona i dalje dobiva na težini.
Naporni, beskonačni treninzi za Ute Krause postaju nepodnošljivi. Sa 16 godina završava definitivno svoju karijeru. Olimpijske igre više je ne privlače.

„U meni je vladala sama tišina”, zapala je Ute u crnu rupu. Bulimija je zamijenila treninge, i sve to s teškim depresijama. Liječena je na psihijatriji. Trebalo joj je 20 godina da prepozna svoju bolest, da ju nazove pravim imenom i da se s njome nauči živjeti.

Udala se za Andreasa Kriegera.

Kao dijete i tinejdžer, Thomas Götze bio je oduševljen plivanjem, nogometom i šahom. Ali ostao je u lakoj atletici, kojeg je unapređivao sportski sistem DDR-a. Götze je trenirao od 1976. do 1978. godine u bacačkim disciplinama kao mladi talent u sportskoj školi za djecu i mladež u Dresdenu. Tamo mu njegov trener, bez njegovog znanja, daje uzimati tzv. „pomoćno sredstvo“ kao vitamin.

Thomas postiže sve bolje rezultate, npr. u bacanju kladiva povećava udaljenost za 15 m godišnje. Thomasov sportski razvoj, dakle, obećava velike uspjehe sve do onog trenutka kada će teško ozlijediti rame. Posljedica toga je njegovo nemilosrdno izbacivanje iz sporta.

Danas se Götze bori s teškim zdravstvenim posljedicama tog kriminalnog davanja

dopinga za što su odgovorni službenici iz DDR-ovog državnog dopinga.

U suradnji s Andreasom Kriegerom i drugim bivšim vrhunskim sportašima on se danas angažira u borbi protiv dopinga.

Sa 26 godina još se nije dopingirao. Iako je Alwin Wagner bio smatran velikim talentom u bacanju diska te je ispunjavao međunarodnu normu za sudjelovanje na natjecanjima, Njemački atletski savez (DLV) nije ga nominirao niti za jedno vrhunsko natjecanje. Navodno, nije imao šansi za dolazak do finala.

Nakon što Njemački savez njegovom tadašnjem treneru u bacanju diska zbog neuspješnosti ne produžuje ugovor i kada to mjesto zauzima jedan drugi bivši aktivni sportaš, Alwin raznim obećanjima biva privučen u tzv. scenu anabolika.

Trener Alwinu obećava kako će se njegove sposobnosti povećati za 10 % i kako će njegovo ime biti vrlo često spominjano u medijima. Alwin isprobava tablete koje mu bivaju uručene bez upute o uzimanju lijeka, a obećana poboljšanja počinju se ostvarivati. Wagner tada zarađuje od pobjedničkih rezultata i drugih sporednih primanja gotovo pet puta više nego jedan policijski inspektor. O nuspojavama i rizicima se ne govori.

Da bi mogao zadržati korak s najboljim svjetskim bacačima diska, Alwin je nastavio piti tablete te čak pristaje i na injekcije bez znanja o tome kakva

mu se djelatna tvar zapravo daje.

Nakon nekoliko godina Wagner pokušava razotkriti metode DLV-a, no to ostaje bez reakcija.

1981. godine Alwin Wagner prvi put postaje njemački prvak u bacanju diska i stiže u medije. No, niti politika niti javnost nisu reagirali.